vrh dno
The Doors Pod tačkom razno

The Doors

Deo prvi

28.05.2013.
Povodom Manzarekove smrti prisjetit ćemo se kratke, ali bombastične karijere benda The Doors kao i njihovog snažnog utjecaja na glazbu i pop kulturu 20. stoljeća.

20.05.2013 kultni klubovi „ Whiskey A Go Go“  i „ Roxy“  na Sunset Stripu u Los Angelesu pogasili su sva svjetla na minutu kako bi odali počast preminulom Rayu Manzareku, članu benda The Doors. Ray je umro u 74. godini od raka žučnog kanala u gradu Rosenheimu, u Njemačkoj. Manje je poznato da je u svojoj karijeri  u suradnji s Phillipom Glassom snimio rock adapataciju „ Carmine Burane“, svirao kao glazbena pratnja tokom recitala beat pjesniku Michaelu McClureu, gostovao  te producirao nekoliko albuma punk benda X, surađivao s Wierd Al Yankovichem,  napisao memoare „ Light my fire: My life with the Doors“ te dva romana („The poet in exile“ i „ Snake moon“) te skupa s Robbyjem Kriegerom osnovao „ The Doors of 21st century“ koji je bio predmet tužbe bubnjara Johna Densmore koji je pokušao spasiti glazbenu ostavštinu Doorsa.

„Treba mi tri milijuna dolara da napravim niskobudžetni, intelektualni, umjetnički, uzbudljiv erotski film sa sjajnim soundtrackom“

Ray Manzarek

Povodom Manzarekove smrti prisjetit ćemo se kratke, ali bombastične karijere benda The Doors kao i njihovog snažnog utjecaja na glazbu i pop kulturu 20. stoljeća.

**

„Iako nas smatraju jednim od najmračnijih bendova šezdesetih svi smo mi podržavali  „peace and love“ filozofiju, baš kao i mnogi u to doba, ali to su bila mračna vremena: Vijetnam, borba za ljudska prava, politički neredi u državi. Nije bilo šanse da takvo što ne ostavi traga na našem bendu i u našoj glazbi.“

Ray Manzarek

**

Ljeto 1965. Mladi Ray Manzarek studira na UCLA-u i svira u bendu Rick and the Ravens sa svojom braćom Rickom i Jimom. Na plaži Venice susreće Jima Morrisona, poznanika s fakulteta i kako razgovor kreće tako mu Jim priča kako ima napisanih pjesama te na Rayev nagovor pristaje mu otpjevati nekoliko njih. Među pjesmama koje mu je tog vrućeg ljetnog popodneva Jim otpjevao bila je i  „Moonlight drive“ (ta scena je naveliko popularizirana zbog filma Olivera Stonea „The Doors“ iz 1991. godine. Nažalost, film je samo neautentična parada holivudskih klišeja koja je znatno naštetila samom bendu, pogotovo ako uzmemo u obzir da se sam redatelj nije konzultirao s ostatkom benda niti provjeravao činjenice koje je „posudio“ za film, tako da dosta detalja iz filma treba gledati kao fikciju. Dobar primjer bi bila scena u kojoj Jim Morrison pokušava zapaliti Pamelu Courson, a koja se u stvarnosti nikada nije dogodila.)

Ray poziva Jima da im se pridruži, kasnije dolazi i John Densmore u ulozi bubnjara, Rayeva braća Rick i James napuštaju bend, Robby Krieger im se pridružuje, Jim Morrison se useljava u kuću na plaži kod Raya i njegove tadašnje djevojke (današnje supruge) Dorothy Fujikawe, prema Rayevim pričama postaje „cimer iz pakla“ i izluđuje ih svojim ispadima,  ime mijenjaju u „The Doors“ na Jimov prijedlog ( inspiriran citatom Williama Blakea u knjizi Aldousa Huxelya)  i kako kaže svima omiljena floskula: ostalo je povijest.

1966. godine postali su „kućni bend“ u klubu „ Whiskey A Go Go“ te nastupali kao predgrupa Van Morrisonu i njegovoj grupi Them. Doorsi su se pridružili bendu  tokom svirke koja je rezultirala dvadesetominutnim jam sessionom na Van Morrisonovj pjesmi „Gloria“, a koju su Doorsi kasnije i obradili.  Sredinom ljeta 1966. pokušavali su snimiti album, ali bezuspješno sve dok ih nije otkrio Jac Holzman iz Elektra Recordsa, koji se pojavio na svirci Doorsa po preporuci Arthura Leeja iz kultne grupe Love koja je objavljivala svoje albume za Elektru.

Uskoro je pao i dogovor te snimanje njihovog prvog albuma pod naslovom „The Doors“.

Album je  izašao u januaru 1967. Dvije pjesme na njemu odmah su cenzurirane kako bi se mogle puštati na radiju. Prva je njihov prvi veliki hit „Break on through“: sporni stihovi koji su se odnosili na konzumiranje droge bili su „She gets high“ pa je posljednja riječ jednostavno izrezana prije emitiranja. Druga pjesma je gotovo pa zaštitni znak Doorsa:  „The end“ (koju je Jim napisao pod utjecajem LSD-a) sa svima poznatim „šokantnim“ stihovima u kojima se Morrison na edipovski način obračunava s majkom i ocem. Pjesma je inače snimljena u studiju s ugašenim svjetlima i tek jednom svijećom koja je gorila dok je Jim pjevao da bi se postigla prava atmosfera.  Osim toga, dežurnim cenzorima zasmetalo je i ponavljanje riječi „fuck“ u pjesmi. U današnje vrijeme takve su stvari pomalo i smiješne, ali u januaru 1967. Doorsi su bili krajnje kontroverzan bend. Također, najveći hit benda „Light my fire“, koji je na albumu snimljen u verziji od sedam minuta, za radijsko emitiranje skraćena je u format od tri minute. Pjesmu je inače napisao Robby Krieger, a poznate Manzarekove dionice na orguljama inspirarne su Johannom Sebastianom Bachom.

Na albumu se još nalaze i kompozicija Bertolta Brechta i Kurta Weilla „Alabama song“ koja je pisana za njihovu operu „Aufstieg und Fall der Stadt Mahagonny“, zatim obrada Howlin' Wolfove (koju je napisao Willie Dixon) „ Back Door man“, potom „ Soul kitchen“ „ I looked at you“, „ 20th century fox“, „ End of the night“ ( u kojoj Morrison citira svog omiljenog pjesnika Williama Blakea), „ The crystal ship“ i „Take it as it comes“. Basist Larry Knechtel pridružio se bendu tokom snimanja u studiju na nekoliko pjesama. Album se prodao u više od 12 milijuna primjeraka  te zauzeo 42. mjesto u listi „ 500 najboljih albuma svih vremena“ časopisa Rolling Stone.

 

Ostatak godine bend je imao gaže po čitavom SAD-u te nekoliko televizijskih nastupa koji su često izazivali različite kontroverze, pogotovo zbog Jimovog beskompromisnog stava oko vlastitih pjesama (svi se sjećamo slavne priče o cenzuri pjesme „ Break on through“ u showu Eda Sullivana).

Rastuća popularnost Doorsa donijela je sa sobom i gomile mladih fanova koji su od lika i djela pjevača Jima Morrisona napravili omanji kult ličnosti, što se ni samom Morrisonu ni ostatku benda nije sviđalo. Jedan glazbeni kritičar ga je čak i nazvao „ ultimativnom rock'n'roll Barbikom“.  Iako ih je javnost često percipirala kao Jima Morrisona i prateći bend,  sami članovi benda smatrali su da jednako doprinose glazbi te sve „creditse“ na albumima potpisivali kao bend, a ne pojedinačno. Oni su svakako bili jedinstveni, kreativni ljudi koji su uz pomoć svojih talenata i čudesne alkemijske preobrazbe stvarali glazbu koja širi um i tjera publiku u stanje transa.

Bilo je tu puno blues utjecaja, čak i jazza ( zahvaljujući Manzareku ), poigravanja s klasicima ( tako je recimo „Riders on the storm“, pjesma s posljednjeg albuma „LA Woman“ poigravanje s country pjesmom „Ghost riders in the sky“), nadrealistične poezije Jima Morrisona pod utjecajem Rimbauda i Blakea...pa ipak, Doorsi su bili i ostali jedan od najoriginalnijih bendova 20.stoljeća.

U oktobru 1967. bend je izdao svoj drugi album „Strange days“. Usprkospočetnom „komercijalnom“ neuspjehu ( producent Paul Rothchild nazvao ga je totalnim promašajem) album se ubrzo popeo na  Billboard ljestvici i donio hitove poput „Love me two times“ (koju je napisao Robby Krieger), „ Moonlight drive“ i „When the music's over“. Album sadrži i poemu Jima Morrisona „Horse latitudes“, jezivu „ Unhappy girl“, „My eyes have seen you“ ... Zanimljivo je spomenuti da se Jim Morrison nije pojavio u studiju na dan kad je bend snimao „When the music's over“ pa je Ray Manzarek otpjevao čitavu pjesmu. Kasnije su nasnimili Jimove vokale. Cover albuma „Strange days“ je fotografija Joela Brodskog na kojoj vidimo ulične performere iz New Yorka. Sama ideja za naslovnicu rodila se nakon što se Jim Morrison odbio pojaviti se na fotografiji za album, između ostalog, kako bi spriječio novonastalu pomamu za njim, kao i stereotipnu etiketu „ seks simbola“. Zanimljivo je da je na samoj naslovnici veoma slabo istaknut naziv albuma i grupe  tako da je većina glazbenih prodavaonica lijepila dodatne naljepnice na njihove LP-e kako bi potencijalnim kupcima bilo jasnije o kome se radi.

U aprilu 1968. ušli su u studio kako bi snimili svoj treći album „Waiting for the sun“.  Sam Jim je u startu bio  rezigniran jer je producent Paul Rotchild odbio na album uvrstiti njegovu poemu „Celebration of lizard“ .  Jedina pjesma iz čitave poeme koja je prošla na albumu je „Not to touch the Earth“ s poznatim stihom „I am the lizard king, I can do anything“. Čitavo „Slavlje guštera“ je vrhunac apokaliptične poezije Jima Morrisona te je prava šteta što je tek 1970. godine uvršten na album  „Absolutely live“. Za ovaj album sam bend je tvrdio da je zapao u kreativnu krizu te im je ponestalo pjesama od prije koji bi snimili i uvrstili na album, pa su se bacili na pisanje novih. Rezultat nije loš, premda pjesme poput „ Wintertime love“ i „ We could be so good together“ doista zvuče kao da su pisane da bi se album popunio i nisu u rangu s preostalim opusom benda.

Sam naziv „Waiting for the sun“ dolazi od pjesme istog naslova koja je uvrštena tek kasnije na albumu „ Morrison hotel „.

Album je iznio  hitoidnu pop pjesmicu „Hello I love you“ koju je Jim Morrison napisao kada je na plaži sreo prelijepu djevojku te se zapitao kako bi joj prišao i što bi joj pritom rekao. Doorsima su prigovarali da je pjesma suviše komercijalna te da podsjeća na hit The Kinksa „All day and all night“ iz 1964. Album sadrži i antiratni hit „Unknown soldier“ sanjivu „Summer's almost gone“ te kultnu „Five to one“ u kojem Jim progovara o moći tadašnje baby boom generacije koja se bez ustezanja sutprostavljala sistemu i brutalnoj politici „They got the guns but we got the numbers...gonna win yeah, we're takin' over...“

Uskoro je bend krenuo i u Europu, na svoju prvu turneju izvan SAD-a, a svirali su s drugim kultnim bendom iz šezdesetih: Jefferson Airplaneom.

U decembru 1968. bend je izbacio hit „Touch me“ a potom je uslijedilo i snimanje četvrtog  albuma: „ The Soft parade„ koji  je jedan od najkritičnijih točaka u karijeri benda. Zašto? Zato što su, inspirirani jazzom i širenjem vidika u glazbi, na album doveli puhače i orkestar, a rezultat je bio potpuno neočekivani zvuk. Pjesmu Robbyja Kriegera „Tell all the people“  Morrison je čak odbijao pjevati na pozornici.  Osim velikog hita „Touch me“ i gorespomenute „ Tell all the people“ , na albumu se nalaze i  predivna „Shaman's blues“, alegorična „The soft parade“ koja sadrži neke od ponajboljih stihova koje je Jim Morrison ikada napisao te omaž preminulom Otisu Reddingu „Runnin' blue“ na kojem se kao vokal osim Morrisona pojavljuje i Krieger. Mandolinu u ovoj pjesmi je odsvirao bluegrass muzičar Jesse McReynolds.

„Poor Otis, dead and gone

  left me here to sing his song

  pretty little girl with the red dress on

  poor Otis, dead and gone...“

Nastaviće se....

Autor: Jasmina Šušić

Pogledaj još...
Komentari
Trenutno nema nijednog komentara.